LESKOVAC – Saša Stojanović Čarli pripada krugu najboljih leskovačkih i srpskih pisaca s kraja prošlog i u ovom veku. Njegov rad predstavljen je u najuglednijim časopisima, a život i rad dr Stojanovića predstavljen je u studijama D. Kocića “Leskovački pisci – tragovi i traganja” (1996) i Leskovački pisci i bibliografije i konentar (2019). Dario Grgić je, dao izuzetnu ocenu ovog istinskog umetnika reči kome daje mesto uz Miroslava Krležu!
DARIO GRGIĆ: SAŠA STOJANOVIĆ ČARLI – IZUZETAN UMETNIK REČI
Saša Stojanović: Put za Jerihon („Albatros Plus”, 2015)
Postoje pisci koji pišu uvijek jednu knjigu, i to nije loše, jednostavno ne izlaze iz elementarnog tonaliteta. I postoje oni rjeđi pisci koji svakim novim djelom nastoje izaći iz prethodno si zadanog okvira. Najpoznatiji primjer pisca koji je svakom novom knjigom nastojao ponovno postati autor vjerojatno je Danilo Kiš, iako bi mu se moglo dodati i Mirka Kovača, pa čak i Borislava Pekića. Svako novo djelo bilo je za njih novi izazov u stilskom registru, za svaku knjigu moglo se reći kako je bila iskorak iz prije osvojenog standarda. Drugoj vrsti pisaca pripada srpski autor iz Leskovca Saša Stojanović.
Sašu Stojanovića smo već imali prilike predstavljati u emisiji „Lica okolice“ povodom njegova romana „Poslednji dan boga Saturna“ i tada smo mogli vidjeti o kako se visoko aspirativnom piscu radi. Naime, za razliku od gotovo svih svojih suvremenika, Stojanović piše maksimalno nežurnalističku prozu bogate eruditske pozadine, stilistički visoko razvijenu i razgranatu, misaono angažiranu i spram banalnosti vremena distanciranu, inteligentnu i emocionalno raskošnu.
Saša Stojanović je osim zapažena literarna djelovanja u svojoj zemlji ostvario i značajno inozemno literarno realiziranje. Njegov roman „Var“ proteklih je mjeseci u Italiji bio na vrhu lista najčitanijih knjiga, a preveden je na češki i poljski, u tijeku je prijevod na još pet jezika, češko je izdanje romana nagrađeno Brončanom medaljom „Jozef Jungmann“, bio je u konkurenciji za knjigu godine, u Italiji je bio najtraženija knjiga izdavača „Ensemble“ i dospio na treće mjesto čitanosti za 2015. godinu. Malo je pisaca iz zemalja bivše države koji se mogu podičiti ovakvim uspjehom, kod Stojanovića ktome potpuno zasluženim, jer se radi o piscu izrazito visokih spisateljskih pretenzija, autoru čije su knjige pisane s povećanom upotrebom moždane mase, vrlo inteligentnome i zahtjevnome.
Kada bismo ga uspoređivali s drugim piscima, onda bi njemu svakako bilo mjesto uz autore poput Krleže (koji je također rado pisao iz erudicije) ili Celinea, kod kojega je autopsija zla također bila provodni motiv cjelokupna djela. A kada govorimo o analizi zla i Stojanovićevim romanima, onda je važno znati kako ovaj autor pri tome ne analizira „samo“ opću metafizičku konstrukciju zbilje nego je on pisac koji si je dao truda potražiti zemne tragove koje su na ovu temu ostavili njegovi časni prethodnici zagnjureni u istu temu i nad isti mučni zdenac. Pa je tako u „Poslednjem danu boga Saturna“ ljudska sklonost padu u ratovanje prošarana citatima iz djela Schopenhauera i Machiavellia, a bogme ondje možemo pročitati i što je na temu imao za reći meštar svih hulja, Adolf Hitler. Stojanović je uvijek do sada svoje narative rado podbočio dokumentom, poetskom vizurom, filozofskom refleksijom, u komparaciji s gledištem kojeg od velikih pisaca, naša bi se podvižništva redovito pokazivala u svom karikaturalnom, grotesknom izdanju, i to je bio jedan od češćih Stojanovićevih načina uvođenja u gusta pletiva vlastitih priča.
Novi roman „Put za Jerihon“ nastavlja tradiciju antitradicionalnosti Stojanovićeve poetike. Ponovno je pred nama djelo koje je pisano drugačije nego prethodno, no ponovno su ovdje i elementi koje su ljubitelji njegovih proza sad već navikli zateći u koricama Stojanovićevih knjiga. Povijesni okvir romana je Kumanovska bitka iz Prvog balkanskog rata, no ispričana je od čukun-čukun unuka, Jubiše, potomka legendarnog Ahmeda Ademovića, čiji doprinos nema smisla prepričavati zbog kvarenja potencijalnog čitalačkog užitka u štivu koje je pred nama. Osobine koje treba istaknuti kada je ovaj roman u pitanju, kao općenito kada je u pitanju snažna literatura, prerastaju fabulatorne okvire. Stojanović se ponovno pokazuje kao vrhunski, sverazarajući stilista, budući da je njegov narator Rom koji govori inačicu srpskoga na koju se nije odmah jednostavno naviknuti, no tko god uloži trud i mrvicu uspori čitanje, bit će višestruko nagrađen. Situacija iz koje Jubiša cijedi svoju ispovijed jedna je od najsnažnijih posveta Drugome, poniženome, uvrijeđenome, bačenome na ropotarnicu kotača historije koju možemo čitati zadnjih nekoliko godina, ako ne i desetljeća. To je svijet u kojemu je stvaratelj također glazbenik, kao i protagonisti, samo što je on u romskoj imaginaciji pripovjedačevoj fićfirić s leptir mašnicom na tufne, u svečanom odijelu za pingvine i „đabalebaroše“, i čija je svirka suzdržana i uštogljena, kao da se Bog čuva za neku bolju priliku i uređeniji svijet, dostojniji negova virtuoziteta. I Van Gogh je mislio kako je ovaj svijet tek skica, jedino što je on smatrao kako se radi o skici majstora, dok je kod Stojanovića situacija unekoliko složenija, da ne kažemo mračnija po pitanju naklonosti za svirača nad sviračima, čuvenog proizvođača prvog tona kojim je porodio prvi i posljednji svemir, kod njega je ovo neraspoloženje i konstantna indisponiranost stvoriteljeva predmet snažne ironije svirača koji i na posljednjoj svadbi u posljednoj kući u kraju sviraju kao da im je to posljednja svirka uopće. A oni vole svirati, i znaju raditi to što toliko vole. Paralelno pratimo dvije priče, jednu starozavjetnu i ovu našu, ispričavam se, romsku, koja nema veze s našim zavjetima, nego je kao neki otpadak od historije, kao, dapače, otpadak od svega, jer im se nigdje nije dalo mjesta, pa čak ni među proklamirano obožavanim Drugima: postoje Drugi i postoje iza njih Romi, kao Drugi Drugih, u nastranoj sobi s ogledalima jedne velike, otegnute povijesti beščašća u kojoj čak i ratove završavamo s tom ljudskom odviše ljudskom glazbom. Jubiša je crn pripovijedač, ne samo u tom doslovnom smislu, svijet u kojemu živi nije mjesto u kojemu mu je omogućeno bilo kakvo normalno postojanje, pa onda snatri o tome kako mu na mjestima instrumenata izrastaju krila i kako odlazi u Meku svih koji bježe, Njemačku, koja je, naravno, i mjesto na kojemu se druge i drugačije najuspješnije tamanilo tijekom jedne od nesretnijih epizoda iz povijesti ovog velikog i veličanstvenog naroda. S jedne strane imamo vrhunske glazbenike, s druge imamo filharmonije, popisana civilna ili vojna društva, mehanizmima opresije ispisana na notnom sustavu tiranije.
Stojanović je napisao višestruko poticajan roman koji osim ove spomenute bolne identifikacije s društvenim otpadnicima piše i ironičnu sagu o bitci koja nije bila beznačajna za njegov narod: Kumanovska bitka Srbe je vratila na Kosovo, i to nakon 500 godina, a način na koji se izvojevana pobjeda jedan je od blještavih bisera „Puta za Jerihon“: Saša Stojanović ponovno se, kao i u prethodnim djelima, uz ostalo, bavi i dekonstrukcijom mitova, stvarajući usput jedan literarni, ili bolje rečeno, potvrđujući da je dobro napisana literatura jedini mit kojim bi suvremeni čovjek trebao baratati. Egzistencijalni užas kroz koji je prošao svirač Ahmed, junak Kumanovske bitke, nešto je na što bi, kao jedinu kolektivnu popudbinu, češće trebali računati junaci svih ratova. Ništa se ne može usporediti s dobrim mirom, koji je svemu otac, svemu kralj. Drugačije misle duše koje u sebi nemaju dovoljno pjesničke esencije, osjećaja za finu dosadu nedjeljnih popodnevnih sati, kada se rađa sve, pa i filozofija. No čitanje romana „Put za Jerihon“ neće imati u sebi ništa dokoličarsko: ovo je gruba vožnja makadamom povijesti, ovo je jedna vježbenica iz podlosti historijskih zakona, bezdušnosti humanog ljudskog društva, stilistički besprijekorna u svojoj virtuoznosti i formalno izvedena kao kakva paklenska kantata. Teško je pretpostaviti u kojem će se smjeru razvijati daljna Stojanovićeva spisateljska radionica, možemo samo dodati, za kraj, kako bi svatko tko je uživao u Celineu ili Cendrarsu, možda čak i više u Cendrarsu, iz obrnutog avanturizma Stojanovićevih svih knjiga mogao izvući višestruke koristi za svoje uzgajalište osjećaja za zbilju. Zbilja je strašna, unatoč silnoj ljepoti. I o tome Stojanović ostavlja duboke literarne tragove. Dakle, čitati.
Dario Grgić
(Tekst je pročitan u emisiji „Lice okolice“, 4.2.2016. godine, Radio HRT, Treći program)
