Omer Ć. Ibrahimagić, pesnik, doktor medicinski nauka iz Tuzle: Izabrane pesme

Loading

Omer Ć. Ibrahimagić radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli. Publikovao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je objavio je pesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inostranim časopisima, listovima, portalima i blogovima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija i Braničevo.

Publikovao je knjige:

– «Boje Sunca» (proza, 2000.),

– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),

– «Obične riječi» (poezija, 2012.),

– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),

– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),

– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Omer Ć. Ibrahimagić: IZBOR PESAMA

U GRLICE

Na glavi – kalpak od bijela zlata.

Oko – kamen je poludrag.

O vratu – srmali đerdan.

Kljun – šnala zlaćana.

U grlu – i tišak i gugut biserni.

Za krilima – vjetar neobuzdan.

Srce – sveživa kugla ćilibara.

Pod perjem – vrutak plah što damare mije.

 

ŠTAPIĆ SANDALOVINE

Otvorim li prozor, dim se prema propuhu podešava,

briše se i nestaje u nevidu.

Pritvorim li okno, sljubim li  ga, dim o sebi sam odlučuje,

modrim se rubom spram bezboja odvaja.

Od žige koja na kandilj sliči nastane,

mater koja ga je okotila-nadjača i proguta.

Ne odaje da je nekada bio žar i ne sjeća ninašta.

 

Miriše da bi dogorio, stopio se,

iščilio i smiraj u havi našao,

sačekao da ga vjetar sa sjevera raspuše,

ostavljajući pamćenje i nadu.

 

Koliko brzo će se sandalovina trošiti, zavisi puno od nje same.

I kako će se, kroz dim, izgnati iz tankog štapića,

što miruh oko sebe širi.

Tako sve,

dok oslonac ne izgubi,

dok se u prah ne rastoči,

dok joj ne postane tuđ,

dok se, zanavijek, ne rascijepe.

 

Jasan preobražaj.

Od crna štapića i plava dima,

siv se pepeo rađa.

 

Zatvorim li oči, izgubim li vidik,

dotaknem neku drugu formu.

Miris što me, poput perzijskog ćilima,

cjeliva, obujmi i prožme,

doživim kao vanvremenski.

Sabur nađem.

 

Zagrljaj, potraje li, čini se da drugačije nije ni bilo.

Ljepota prevari i mudroga i sijedoga.

Insan se, prosto, začas navikne na dobro.

Tako zaboravi kako je uvijek na gubitku.

 

Da sve, ko štapić od sandalovine, jednom nestane.

 

FENJER

Raspolućuje mrak, u njem dozrijeva,

a svjetlost, ko perlu u školjki, stvara.

Razdani li se, u svevid se utopi,

omrača li, prijatelj je, neodvojiv od ruke.

 

Prosvjetljava i sebe, a da ni ne zna.

Svoju bistrinu i obasjaje ne ugleda,

tek mu ih drugi primjete i kažu.

 

Ne zaziva smrt, ali život na krilima, smrti privlači.

 

Tmušu isfleka plamenim biljezima.

Oprati ih i ne sanjaj.

Ohladiš li ga, sami nestanu.

 

Od sudbine ne pobježe: jedna ga ruka i porađa i ništi.

 

SEVDALINKA

Nisam bio ja za cjelov,

al ga dadoh, srce slomi,

još kad nazrijeh tvoje tijelo,

nađoše me munje, gromi.

 

San napuni tvoju dušu,

kad ispuni moje oči,

žar otjera nevid, tmušu,

i kroz ljubav tebi kroči.

 

Podigoh se, vidjeh sebe,

mišljah, java, ništa drugo,

pa zagledan ja u tebe,

gledah ljubav, dugo, dugo.

 

Napusti me oko crno,

tužan osmijeh ubi nadu,

zar sam zato, jadan, strno,

u lijepome Višegradu.

 

Tvoja duša, moju sreću,

stvorila je, zamah dala,

tvoja ljubav, moju veću,

rodila je, pa ukrala.

 

FINSKO KUPATILO

Miruješ, obmotan peškirom, na daskama koje život znače.

Zaliješ vodom škatulu sa vrelim kamenjem,

učas se para stvori, kao u triku mađioničara.

Zatvoriš oči, toplina te opkoli, zajmi i prokrči.

 

Taman bi da udahneš, vatra ti spali grlo.

Pokušaš nešto od vazduha uvući kroz nosnice,

al te hiljade fenova spriječi, skloni od onoga što si nakanio.

 

Već postaje opasno.

Ne mičeš se, ne dišeš.

Samo sjediš, znojiš se i urijetko, ko i svaki paćenik-duboko uzdahneš.

Gledaš tijelo kako se iscjeđuje i čudiš se šta ponovno radi(š) sebi!

 

U mozak i u oči, baš spram mjesta, uplovi slika džehenemska.

Sve gledaš, prestrašen, u pješčani sat što ga čuvalduz zidnim čini,

kako bi vidio koliko ti je još preostalo.

Posve iskreno vjerujuć da ćeš izdržati i ovo uživanje.

 

Iz kupatila u mislima izađeš prividno bezbroj puta,

a u biti tek nakon prvog pravog pokušaja.

Sve sliči stvarnom životu.

 

Imaš dvije oke manje, koljena klecaju, usne su spečene, jezik baš i ne osjećaš.

Oči su tvrdo skuhana jaja.

To ne smeta da budeš sretan.

Kucni u drvo.

Dobro je.

Izvukao si, očito je, živu glavu na ramenima.

 

Dok se poslije odmaraš niodčega,

pijuckaš toplu vodu kao da si bolestan,

osjećaš se kao da te je pregazila turska konjica.

Istodobno sažaljevaš hladne Fince i njihove užarene perspektive.  

 

A znatiželjnike, ko pravi papagaj-prevarant,

bez imalo griže savjesti, upućuješ u brojne prednosti  baš takvog pristupa životu.

Sebi iznova obećavajući da ti je odsad činiti samo dobra djela.

Jer, ako je ovako običnom smrtniku,

kako li je tek onima koji su odavna preselili i napustili ovaj vidljivi svijet.

Videti ovde:

Omer Ć. Ibrahimagić: Pjesme – Pesme

 

 

Recommended For You

About the Author: Medija centar 016

Ostavite odgovor

Discover more from Medija centar 016

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Continue reading