Pronašao moj stari tekst od pre pet godina, neverujući koliko je još aktuelan i danas.
DESET GODINA
Danas sam napunio četrdesetičetri godine života, ali u glavi, mentalno, namećem da imam deset godina manje. Ne zbog stanja bića, iako sasvim dobro izgledam za svoje godine, nego iz inata, jer ne priznajem da svoje najbolje godine koje mi je država uzela, upropastila, uništila, ikada oprostim. Mislim na one najlepše godine svake mladosti, pa i moje, od 19-29.godine. Da, dobro ste čuli, država Srbija, tj. njeni predstavnici iz tog vremena, ako su se uopšte i menjali u poslednjih 20-30. godina. Nisam egoista koji prst upire u drugog, a da predhodno nisam u sebe upro i prst i silne sate samoanalize. Da li je i u meni krivica? Okolnosti nisam mogao da promenim, sudbinu takođe. Verovao u bolje sutra, ali zaboravio sam da živim na tlu gde je „rat peto godišnje doba“, (Dušan Kovačević). Godine koje sam morao provesti u mladalačkom uživanju, radosti, ljubavi, putovanjima, bezbrižnosti, proveo sam u stradanju, patnji, nemaštini, ratovanju, barijerama svake vrste. Da li sam za to kriv ja ili sistem? Neopravdavam sebe, već sučeljavam činjenice, istinu i zablude. I kada stavim na tas, mislim da bi državu trebao tužiti za te deset godine moga života. Možda bi to bio uzaludan čin, pogotovo danas kad slavim rođendan, dok oko nas tutnje novi vozovi mržnje, ratovi se vode ne tako daleko od nas, kolone izbeglih iz besmisla ratova pune Srbiju i Evropu… Da li je ništavnost, bolje reći nihilizam postao naše stanje duha i dalje u upotrebi?
Nesreća vlada sa svih strana ovog globalnog sveta, jer materijalistički koncept nadvladava duhovni, pohlepa ostavlja po strani razum i širi se kao epidemija. Dokle tako? Do sunovrata, a onda će sve morati izpočetka. I dok još uvek osećam miris baruta na ovim našim prostorima, mislim da nemam više na lageru godine koje bih ponovo proćerdao za ovu državu i društvo ogrezlu u kriminal svake vrste, sebičluk, nemoral, sistematskom zaglupljivanju društva, raznim rijalitima i slično. Ne, nemam više vremena za to, ni ti ga želim dati. Dosta je bilo da se država, politička i ekonomska oligarhija obračunava s nama, nemoćnim pojedincima, koji nismo imali, niti sada imamo para da kupimo slobodu.
Hoću u kratkim crtama da pobrojim stavke sa spiska sagrešenja države prema meni, iako će se mnogi u njima prepoznati. Bogat je arsenal države, kojim me je ubijala i ukrala najbolje godine života, doduše ne samo meni već i mnogima od nas, a možda najviše generaciji s početka sedamdesetih.
Iz đačkih klupa uvukla nas je *91.god. u uniforme i poslala u vojsku koja je za godinu dana promenila tri imena, usred raspada zemlje (SFRJ), ali mi smo bili i dalje glineni golubovi ratnih lovaca i vihora smrti.
Kada se završilo moje vojevanje nakon vojnog roka i produžetka, zatekle su nas sankcije, beda, nesreća. Studije sam prekinuo zbog besparice i čuvene hiperinflacije.
Vratio se u rodni grad i krenuo u potrazi za bilo kakvim poslom. Pošto nikad nisam bio pripadnik bilo koje stranke, jer mi se politika gadila, morao sam se zadovoljiti najslabije plaćenim poslovima, uglavnom fizikalisanje za pet dojč maraka, ili šverc. Drugog izbora nije bilo. Pokušavao sam prehraniti svoje mlado telo, koje je tražilo mnogo više za svoje godine.
Sistem koji je vladao, nije mi dozvoljavao nikakav napredak. Proveo sam tako punih 17. godina na zavodu za zapošljavanje, a da me nikada nisu pozvali za neki posao, iako sam ih redovno obilazio. Preživljavao sam na ulici kao preprodavac, ali i tu sam smetao sistemu. Nastavili su da me proganjaju ispekcije, a alternativu nisam imao, jer su granice bile zatvorene.
Onda sam se zapitao da nije samnom nešto uredu, nemoguće da sve ovo ludilo i moj bezizlaz tako dugo traje. A onda, pozajmio sam nešto para i krenuo u legalan biznis. Rekoh sebi, sad si svoj gazda, radi pošteno pa koliko ti ostane. Uredno plaćao porez i sve rashode, dok država nije uvela i ratni porez i počela da „jede“ male privrednike. Za mene kao početnika to je značio bankrot, što se i desilo. Prodao sam sve i uspeo nekako da vratim dug.
Pomislio sam da malo predahnem, kad eto počinju svirene za uzbunu, tomahavke lete nad mojim gradom, a ja već mobilisan odlazim na front, a da nisam stigao ni da se oženim i stvorim potomstvo. Kroz glavu mi je prošla misao, pa to je tvoja sudbina, i tvoj deda se iz drugog svetskog rata nije vratio. Stradao je 1942. godine u 27-oj godini, koja koincidencija. Samo on je ostavio dvoje dece i ženu, a ja nikog, kao ni moj mlađi brat. Bio je to najteži period moga , ali i vašeg života. Bilo neponovilo se, (za sada).
Sreća izgleda prati hrabre, pa smo eto i mi preživeli rat sa svetskom silom, čak ga i „pobedili“ kako rekoše. Na žalost, moja agonija je i dalje trajala. A onda, pojavila se na trenutak svetiljka na mračnom nebu Srbije. Protesti nemoćnih u mom rodnom gradu. Zatim su se protesti proširili i dalje po Srbiji. Krenule su promene u koje sam polagao nadu, da će nešto novo doneti, jer nisam imao ništa drugo do agonije koja je i predugo trajala.
Kada se to desilo, pomislih, valjda je prošla i ta strašna decenija moga stradanja, ali avaj! Bez obzira što su granice konačno otvorene, para nije bilo da se krene u neizvesnost. Uzalud sam verovao da će biti i kod nas konačno bolje, ali „obećanje ludom radovanje“. Prevaren po ko zna koji put.
Video i shvatio da za mene država postaje opasni neprijatelj, digao sam ruke od bilo kakve nade u sistem i posvetio se pisanju, koje mi je jedino pomagalo da preživim sve to vreme zla. Objavljivao knjige, verujući da će probuditi nečiju savest, pronaći sapatnike, potražiti rešenja… Svedočio o ovom vremenu kao odgovor za budućnost. Kako bi rekao jedan moj čitalac: „Napisao si opravdanje za budućnost, sada i ja mogu da se opravdam pred sinom, za sve neučinjeno s moje strane“.
Na kraju sam digao sidro, uzeo sudbinu u svoje ruke , i otišao u prestonicu da potražim sreću.U njoj sam pokušavao da nadoknadim ukradene godine, radio, pisao, voleo i bez razmišljanja grabio ostatke mladosti, produžavajući životne periode. Stigao sam čak da po „stare dane“, stvorim porodicu i dom, naravno pristajući da budem rob, što kredita, što domaćih biznismena.
Ovde je sada sve drugačije, osim istih političkih faca od pre decenije i po, koji su me poslali u onaj rat. Vidim da su lepo preživeli, samo su puniji, a ja prazniji, oni i dalje odlučuju o mojoj i vašoj sudbini. Plaše nas novim ratovima, kao da mi neznamo da iz rata nikad nismo ni izlazili. Taj naš rat neprekidno traje i suviše dugo. On je rat između nas i njih, i bojim se da će trajati do kraja naših života.
Meni su ostale moje knjige kao spasenje, koje sam s mukom ispisivao. Opravdanje za budućnost, kako reče moj čitalac, kao svedočanstvo vremena koje smo uspešno preživeli i koje još živimo, barem mi preživeli. Svaki pisac mora da opiše svoje vreme, iskreno i korektno, da istoričari posle mnogo ne mudruju. Da li iza ovih redova stoji dovoljno materijala, dokaza, za eventualnu tužbu protiv države? Ne znam. Advokati verovatno trljaju ruke od istorijske parnice. A ja, rob sa bolnim iskustvom, nemam para za tu parnicu. Čak i ishod presude mogu da naslutim. Ostaviću Vas bez odgovora, a Vi upotrebite maštu, ako Vam je preostala.
Na pitanje novinara:
Zbog čega se najviše kajete u životu?
Rekoh, što nisam otišao iz zemlje Srbije, dok sam još bio mlad.
Šta bih Ste uradili kada bi dobili puno para?
Kupio bih slobodu.
Gde bih Ste voleli da živite?
Na Veneri, planeti ljubavi! Zemlja mi je dosadila i dojadila.
Srećan Vam rođendan!
Hvala.