Dr Nataša Dimitrijević, leskovačka spisateljica: „Black“

Black. – Ugasio je svetlo. Vetar je u naletima udarao o roletne. N. je zastao pored prozora da ih navuče do kraja ali ga je privukao cvileći nalet vetra napolju. Kao da je lomio dušu prirode, pomisli N. Tamna noć, kao predodređena da se dešavaju čuda. Lomovi su neminovni u prirodi kao i kod čoveka, da se raskrči put nečem novom. Boljem.

Krupne kapi kiše udarale su u naletima o prozorsko staklo, kvaseći prethodno pripijene mokre kapljice. N. je nemo posmatrao kako se sakupljaju vodene niti formirajući neki, samo njima znan, put. Priroda se na prozoru slivala tražeći neki smisao i red. Jer red je uvek morao da postoji. U prirodi kao i kod čoveka. Čvrst, sigurni red nakon haosa i bura. Dve suprotnosti koje drže balans. Svuda oko nas i u nama.

N. je i dalje nepomično posmatrao snažno divljanje rasklašnog vetra. Kao da se jurcao oko drveća, stvarajući cičave zvuke hladnoće. Obgrljivao je stabla i krošnje drveća kao snažne ruke muškarca, krhku ženu, u jakim naletima strasti. Možda je i vetar vodio ljubav sa drvećem. Omamljen njihovim vitkim i gordim stablima, mirisnom svežinom mladog Proleća.

Ovaj veličanstveni prikaz ometao mu je samo lavež pasa. Besni i uplašeni režali su na noć, kao na najmračnije sile strašnog i nepoznatog. N. ih je zamišljao kako se svojim lavežom  povezuju u gomile ne bi li strah oterali. Psi su vrlo slični ljudima u opasnosti. Uostalom, kao i sva živa bića. Potreba za kolektivnim ujedinjenjem kako bi se sačuvao goli život. Snaga i jedinstvo mnoštva pobeđuje sve prepreke, znane i neznane. Dok opasnost ne prođe. Potom se ponovo, baš kao i ljudi, okreću jedni protiv drugih. Već sada poznavajući slabosti svoji donedavnih saboraca. Jer i čovek je kao zver. Moćan samo u masi. Slab i jadan, sam.

N. je podigao roletnu do kraja. Ulične svetiljke su mu stvarale zlatnu izmaglicu, pomalo mu štipajući već umorene, neispavane oči. Morao je da se malo udalji od prozorskog okna ne bi li jasnije video kako se gusta tmina noći probija kroz kišu. Koraknuo je unazad, zatim uz malo oklevanje, poput čoveka koji je došao na sjajnu ideju, nasmeši se lagano. Potražio je u svojoj mračnoj sobi telefon kako bi pustio muziku. Opipavao je prstima površinu noćnog stočića na kojem je inače stajao pokraj gomile knjiga, tražeći hladnu čeličnu masu. Telefon je zbog svoje precizne glatke površine pao na pod pokraj još jedne gomilice razbacanih knjiga. Vitkim i dugim prstima napipao je telefon. Prsti, već hladni, tipklali su po hladnoj površini. Znao je unapred koja bi se melodija sjedinila sa mračnim obrisima duše. Black – Pearl Jam.

Tiho se prolomio zvuk gitare uz propukao glas..Hey, hey, yeah, uh

N. je zatvorio oči. Sheets of empty canvas, untouched sheets of clay, Were laid spread out before me as her body once did…Kao da je vetar pevao svom drveću.

And now my bitter hands cradle broken glass, Of what was everythin, All the pictures have all been washed in black, Tattooed everything…

N. je i dalje žmurio. Pesnicama stegnutih u šake, privijene uz telo. Upijao je podjednako muziku i kišu, prepustajući se alavom vetru i njegovim strastima. Pustio je mrak da mu se sliva u grudnom košu, poprimajući njegove tamne tonove.

I know someday you’ll have a beautiful life
I know you’ll be a star in somebody else’s sky, but why
Why, why can’t it be, oh can’t it be mine?
Ooh, ah yeah, ah ooh

Dozvolio je vetru da obleće u njemu. Znao je da će koliko već sutra, kada svane, sa prvim naznakama mokre zore, sve biti čisto i novo u njemu. Baš kao i vani, posle oluje.

Kao da je nije ni bilo.

dr Nataša Dimitrijević